Granice i zašto su nam neophodne

Granice i zašto su nam neophodne

Koliko god mi bili osvešćeni i pazili kako se izražavamo, nesporazumi su neminovni. Nekada oni nemaju veze sa nama nego sa percepcijom osobe sa kojom komuniciramo, njenim vrednostima, simbolima i iskustvima. Kada neko kaže ili uradi nešto što nam ne prija, mi dobijemo “onaj osećaj” stezanja u grudima. Tada se u nama javlja anksioznost, ljutnja, bes, uvređenost i slično i to često potiskujemo duboko u nas. Jedna krajnost je povlačenje i nekomuniciranje nanetog bola, a druga impulsivnost i burne reakcije, krivljenje, napad, i zahtevanje izvinjenja od te osobe. Zašto su oba načina pogrešna?

Nedavno mi se drugarica žalila da joj se partner podsmeva i da se često svađaju, ali mu nije nijednom jasno rekla kako se oseća povodom njegovih komentara. Isto se dešava i kad se bunimo da nas partner ne sluša, da prijatelj s kojim se viđamo konstantno kasni, da nam kolege stalno prebacuju njihov deo posla, da nam se porodica suviše meša u privatan život. Pitanje je isto – a gde je tu tvoja odgovornost?

Drugi ljudi u odnosu sa tobom čine nešto što ti se ne dopada, ali dok im ne skreneš pažnju na to jasnim, konciznim i zrelim pristupom nego se ljutiš u sebi ili ogovaraš takva ponašanja drugima iza leđa, ti ne preuzimaš odgovornost za sebe.

Da li da ćutiš ili da kriviš?

Ni jedno ni drugo. Ćutanjem osoba nema pojma da je učinila nešto što te je povredilo (i ne, nije na njoj da zaključi jer nismo svi isti i nemamo ista merila i vrednosti), a zahtevanjem izvinjenja i napadom činiš da se druga osoba zatvori za razgovor, uvredi i uzvrati napadom. S druge strane, okrivljivanje poput “ti uvek kasniš, uopšte me ne poštuješ, kako si mogao tako nešto da uradiš” i slično ne smatra se zrelim pristupom jer osoba okrivljuješ i napadaš u afektu i izazivaš kontraproduktivnu situaciju.

Šta je treća opcija? Jasno izražavanje kako se osećamo i šta ne želimo više, koliko god to delovalo neprijatnije od prećutkivanja. Za mene je to i dalje izazovan teren jer ni sama nisam zrelo postavljala granice gotovo nikad, ali vežbom postaje lakše (ne i lako).

Umesto toga, udahni par puta, odvoj vreme i kad se umiriš reci nešto poput “Jasno mi je da se ne slažeš s mojim viđenjem stvari, ali mi se ne dopada tvoj podsmeh. To me povredi i ne prija mi da se tako ophodiš prema meni. Molim te da prestaneš. Šta možemo da učinimo ubuduće da do ovakvih stvari ne dođe?”
Ukoliko osoba (partner, prijatelj, porodica, nebitno ko) ne prihvati deo odgovornosti i nije im stalo do toga kako se osećaš nego krene da manipuliše dovođenjem nekih drugih tema u fokus ili ti govori da si ti problem jer si preosetljiva, to je i dalje tvoja odgovornost da li biraš da ostaješ u odnosu sa takvim ljudima.

Nekoliko primera kako postaviti granicu

To što si rekla me je povredilo i ne bih volela da se to ponavlja.
Verujem da to nije bila tvoja namera, ali bih volela da razumeš kako je to uticalo na mene i značilo bi mi da se izviniš.
Razumem da je tvoja namera bila da se našališ, ali mi to nimalo ne prija.
Ne dopada mi se kad tako razgovaraš sa mnom. Molim te da to više ne radiš.

Na koji način ti izlaziš na kraj sa ljudima koji ti probijaju granice, i da li uopšte reaguješ? Koga biraš u tim situacijama, sebe ili njih?

—-

Ukoliko ti je ovaj tekst koristio i ukoliko želiš da podeliš svoje misli ili iskustvo, možeš to uraditi u komentaru. To pomaže vidljivost mojih iskustava i znači mi jer tako znam da ovo što deim može mnogima da koristi. Takođe, možeš da se pretplatiš na moju imejl listu kako bi ti stizalo obaveštenje svaki put kad napišem novi tekst.

Hvala ti što si ovde.



Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.